Duhovnosti u islamu

Dobrodošli na moj blog

18.07.2010.

Moj put u Vječnost

Nurettin Topcu

Moj put u vječnost

       Znate već, prijatelji moji, da ste se, kada sam bio na samrti, okupili oko moje postelje. Netremice ste gledali u mene kao da prvi put vidite čovjeka koji umire. Ustvari, vi ste mene tada prvi put iskreno voljeli. A ja sam bio presretan, jer sam oko sebe prvi put vidio grupu ljudi ispunjenu iskrenom ljubavlju. To je trenutak koji čovjek proživi tek kada bude pred vratima smrti.

       Kada sam se rastajao s vama, žudio sam za primjerenijim životom, ali sam, istovremeno, osjećao da mi je dosadio vaš život ispunjen bolom i nesrećom. Bio sam umoran do nivoa na kojem sam osjećao potrebu da se izvučem iz svog bitisanja i da se, hiljadama godina, odmaram u prostranstvu Beskonačnosti. Uveče, nakon tri dana, kada sam blagu svjetlost oko sebe počeo doživljavati kao daleke zvijezde na nebu, i nakon što sam se oprostio sa svakim od vas pojedinačno, nasmješio sam se Meleku Smrti koji je došao da me preuzme. Iako sam se rastao od svoga tijela, sa sobom sam ponio neka njegova stanja. Vi ste, pak, s mojim tijelom radili ono što niste onda kada sam bio živ. Nadnijeli ste se na njega i plakali. Vi mene niste mogli vidjeti, ali ja sam vas gledao. Kada ste moje tijelo spustili u zemlju od koje je nastalo, osjetio sam da se ono susreće sa novim životom, neuporedivim s bilo čime ranije. Osjetio sam da moje tijelo, koje je izmiješano sa zemljom, još nosi mnogo toga mojega. Susret s novim životom mu je donio slas kakvu ono u ranijem životu nikada nije okusilo.

       Vi ste plakali za mnom jer niste mogli znati kuda sam otišao. Ja sam ionako živio život koji je bio poput ove smrti i, eto, moja nada se ostvarila. Dok sam bio među vama i sam sam se, poput vas, bojao smrti, jer sam vas volio i nisam želio od svih vas se rastati. Kada se nad mene nadnio Melek Smrti, niste primjetili smješak na mom licu, a ja tada nisam mogao da kažem bilo šta o svom stanju.

     Susret sa dragima

      Moj prelazak sa vašeg svijeta je trajao samo jedan tren. Nakon što je pokopano moje tijelo, upitao sam Izaslanika: „Gdje sada idem?“ on mi nije odgovorio: „Tamo gdje želiš“, nego mi je kazao: „Tamo gdje si želio.“ Potom je dodao: „Život koji si živio bio je samo priprema za tvoj istinski život ovdje. Ovdje ćeš naći samo on što si tražio u ranijem životu.“ Upitao sam ga: „Hoću li naći baš sve što sam tražio?“ kazo je: „Naći ćeš sve ono što si tražio s imanom, ljubavlju i zanosom, ono što si istinski tražio.“ Poželio sam da budem sa svojim roditeljima, s moje dvije drage i poštovane duše, koji su umrli prije mene. Kako sam ja tu svoju želju prenio i stavio mu na znanje, ne znam. On mi je samo, istog trena, rekao: „Sada si s njima.“ Zbunio sam se. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Uistinu sam bio s njima. Bili su oni lično. Sredstva kojima sam se uvjerio u to i prepoznao ih, bila su hiljadu puta jača od dunjalučkih. A oni su bili u najljepšem i najpoželjnijem stanju. Izgledali su tako lijepo, kako sam mogao samo sanjati. Ali jesam li ja to gledao očima, slušao ušima, dodirivao rukama? Nikako! Sredstva spoznaje su postala moja sposobnost putem koje sam vidio jače od viđenja okom, čuo bolje od slušanja uhom i imao dodir osjetljiviji od dodira rukom.

                Velika Sudnica

     Upitao sam svog Saputnika: „A kada ću doći pred Veliku Sudnicu?“ Reče mi: „Sada smo tu. Pogledaj oko sebe!“ bili smo na ogromnoj poljani, kojoj kraja nema. Skupine ljudi, različitih identiteta i stanja, ispunjavale su to prostranstvo. U sredini je bila velika dvorana u koju su ulazili i račun polagali, ljudi iz svih onih skupina, jedan po jedan. Kada bi nekome došlo vrijeme da bude pitan, glasnik bi njegovo ime prozvao ispred Sudnice, a on bi tamo, jezikom, licem, mesom i kožom priznao sve što je činio na Dunjaluku. Uopće nema potrebe za bilo kakvim svjedocima. Sve, ama svaki atom, govori, kada dođe vrijeme da progovori. Sam događaj i samo djelo kazuju. Kada je došao red na mene, pozvali su me na mjesto polaganja računa, kojeg sam očekivao sa strahom i brigom. Moji grijesi su sami govorili, a ja sam se stidio. Oko mene su se okupili svi oni kojima sam ikada išta ružno učinio. Najviše sam se stidio onih kojima sam učinio nepravdu. Ah, nisam ni znao koliko sam nepravedan bio. Smatrao sam da sam bio milostiv i nježnog srca. Koliko sam samo nepravde nanio svojim jezikom, ako nisam rukom, ili srcem ako nisam jezikom. Dio moga jada i bola tada je bila upravo žestina osjećaja stida koji sam imao u prisustvu onih kojima sam nepravdu učinio. Poželio sam da se prema meni čini nepravda na Dunjaluku umjesto što sam je ja činio, da sam na komade trgan radije nego što sam nekome nažao učinio.

     Vlasnik Velike Sudnice je gledao i vidio moje stanje. Stavio je moje grijehe na jedan tas Vage, a moj zanos i samilost na drugi tas. Prevagnuo je ovaj drugi tas, a ja sam obradovan Velikim Oprostom.

                Vječni Svijet

     Kada sam započeo moje putovanje Vječnim svijetom kroz Vječne Vrtove, vidio sam da tamo žive u najljepšim i mome srcu najpoželjnijim stanjima. Čovjek je razgovarao sa svim stvarima, a sve je razgovaralo s njim. Jedan visoki zagrlio brdo, drugi teče s rijekom i istovremeno je promatra. Neki su pokriveni večernjim rumenilom, dok su svoja krila otvorili prema povjetarcu, sjedeći na velikom izvoru, koji izvire na rubu šumarka, čije okruženje predivno miriše. Posmatraju prekrasne prizore i mirišu raznovrsne cvjetove, pokraj izvora koji izbijaju iz dubine, poput sjetlosti koja ključa. Pred njima su prizori o čijem viđenju su sanjali. Njihove nade o časnom društvu koje su priželjkivali cijelog života su se ostvarili. Došli su do vječnog uživanja u stvarima koje su željeli i kojima su se nadali, a koje su makar malo, kušali ili su ih željeli još na dunjaluku. Na dunjaluku su imali snage da svoja tijela prenesu u svijet duhovnosti, da gledaju u svijet suština, makar to bilo kroz maleni prozorčić. To su bili ruhovi, to su bile duše, koje su ibadet činile, ne iz straha ili iz običaja, nego sa razmišljanjem, ljubavlju, zanosom i čežnjom.  Svjesno su se pripremali za ovaj Dan. Svako njihovo djelo i svaka aktivnost na dunjaluku su bili ibadet.

      Istina je da je Vječni Život nužni rezultat trajnog i upornog pripremanja na Dunjaluku, a nije prizor koji se u jednom momentu, iznenada, otkrije iza perde. Čovjek nastavlja sa istom onom djelatnošću pri kojoj je bio u momentu kad je prenesen Otuda. Djela koja smo činili do svoje smrti samo su korijenje za stablo koje izrasta nakon smrti. Grane i plodovi tog drveća su one vrste koju smo zasadili na Dunjaluku. Duša nastavlja da dozrijeva od tačke do koje je došla u trenutku smrti.

     Poruka je da treba, na ispravan način, doći do smrti, ili kako to izreče jedan mudrac: Znati kvalitetno umrijeti.
Stvari koje sam vidio u svijetu duša, a koje su došle na obalu Mira, izvan su mogućnosti opisivanja. Vidio sam ljude i brda kako sijele. Vidio sam potoke kako razgovaraju s ljudima i nude im ukuse svih pića, mada potreba za pićem tamo uopće ne postoji. Vidio sam duše koje su postigle svoju sigurnost, kako tespih čine sa kapljicama vode, koje su poput pahuljica snijega koje se prosipaju po njima. Vidio sam šumarke, u koje  još od Ezela nikad nije kročila noga griješnika, kako im se rubovi talasaju, i kako se s njima miješa zelena i rumena svjetlost, utonule u razmišljanje hiljada svjetlosti. Vidio sam sunca, od kojih svako spominje po jednu dušu, koje žive u svijetu ispunjenom zanosom i čežnjom, u svjetovima koji imaju jasnoću znanja, toplinu ljubavi i prostranstvo nade.

 

         Divote Dženneta

     Poneka je prizor ljepote nešto u što se utapaju svi svjetovi. Ponekad rađanje uspomena bude tako veličanstveno da sve nade prekriju svjetlošću sunaca, pošo bilo koji ibadet na Dunjaluku svaku stvar čini vječnom. Svijet Dženneta je mjesto za one koji su nalazili smiraj i odmor za dušu u sitnim stvarima, a ne one čiji su zahtjevi brojni i bez kraja. Vidio sam da su strpljivi ovdje zauzeli najuzvišenija mjesta, najviše deredže. Kušao sam dio ove ljepote, mada u maloj mjeri, još na Dunjaluku. Istina je da su mi najsretniji momenti u dunjalučkom životu bili trenutci razmišljanja. Oni su bili vanjski izgled mog duševnog smiraja. Ovdje sam vidio rahmet kako se izlijeva sa visina kojima kraja nema, po zemlji kojoj kraja nema. Prisustvovao sam druženjima pejgambera i evlija. Vidio sam mudrost kosmičkih zakona, koji su jedinstveno čudo koje vi pokušavate shvatiti na Dunjaluku. Bio sam svjedok podjele Božanske Pravde, ovdje, na mejdanu Kadera. Iako ste se vi prema njoj nemarno odnosili ova Pravda je, na Dunjaluku, podijeljena na njabolji način. S potupunom ljubavlju i uživanjem sam razmišljao o dobru koje leži iza svakog istinitog djela. Saznao sam da je Dunjaluk, kojeg vi smatrate kućom nesreće i bola, samo prolaz za Providnost i Mudrost. Odmorio sam se na mostu koji vodi od duše do Allaha. Riješio sam se one samoće koja mi je bila najvećom patnjom na Dunjaluku, koja me je raskidala i dijelila između postojećeg, koja me je odvajala od mene samog.

      Ja tamo među vama nisam imao istinskog prijatelja. Među vam sam živio usamljen. Zarobljenik patnje. Bio sam sam noću i sam danju, od djetinjstva do smrtne postelje, u svojoj sobi i među ljudima, kada sam bio varan i kada sam bio hvaljen, među strancima i među voljenima. Samoća je bila moja bolest od koje nije bilo lijeka na Dunjaluku. Međutim, ja sam preživljavao i stalno priželjkivao smrt, da je se riješim. Eto, to je bila bolest koje sam se tek ovdje riješio.

 

         Čežnja za Allahom

     Na kraju sam se silno zaželio Rabba, Koji mi je omogućio da stojim pred Njim mnogo puta n Dunjaluku, bez muke i čekanja. Upitao sam svog saputnika Meleka, koji se u tom trenu pojavio kraj mene; „Gdje je On?“ Upitao je:“ Za Ga ne vidiš?“ Kazao sam:“ Stvorenja koja vidim su ista ona koja sam gledao na Dunjaluku, samo su sad u savršenom obliku i vječna, ali gdje je njihov Gospodar? Sve ima svoga vlasnika, a ja tražim Vlasnika svega ovoga. „Međutim, moj vodič me ušutka, kao da je želio da se ne izlažem poniženju, jezikom koji je bio mješavina samilosti, začuđenosti i prijetnje: “Jesi li lud? Zar ovdje može biti išta drugo osim Njega?“ Pred ovi upozorenjem sam se povratio: „Tako je! U svemu je On, On, On, što ranije nisam zapažao. Sve postojeće je prožimao pogled Njegove svemoći. Nalazio sam se u Uzvišenoj Sveprisutnosti. Zadrhtao sam silovito i izgovorio: „Gospodaru!“ Čulo se: „Reci!“

      Nisu to bile riječi. Ne kao čovjekove. Bilo je to nešto poput osjećaja beskrajnih, poput moći beskonačne. Nema tu vremena ni mjesta, nema novog i starog, nema rođenja i smrti, nema drugačijeg i istog, nema početka ni kraja, nema uzroka ni poljedice, nema negacije ni sumnje. Bio sa sretan i radostan. Bila je to radost poput one koju ima neko ko se rodio za vječnost, radost kakve nema na Dunjaluku. Nema glasa, nema drhtaja, nem uzroka. Kao da su sva stvorenja stvorena u istom tenutku. Kao da su iz mene prelijeva sva radost i ispunjava stvorene svjetove.

     U kakvom sam stanju ranije bio? Gdje sam bio? Sve sam to zaboravio, sve izbrisao. I sebe sam izgubio u svijetu u kojem je izbrisano i vrijeme i mjesto. Tu je bilo samo jedno, samo Jedan.  Istina-ON! 

(Muallim, Časopis za odogoj i obrazovanje,  2009.god., broj 40.

S arapskog preveo dr. Sead Seljubac)

18.07.2010.

PRIČA O DERVIŠU KORKUTU I SARAJEVSKOJ HAGADI

PRIČA O DERVIŠU KORKUTU I SARAJEVSKOJ HAGADI

Oni koji su čitali o Sarajevskoj hagadi i njenom dramatičnom spašavanju kada su njemačke trupe i ustaška vlast okupirale Sarajevo 1941. godine, znaju za ime Derviša M. Korkuta, kustosa Zemaljskog muzeja u tom multietničkom gradu predratne Jugoslavije. Ante Pavelić je izjavio da njegova nova država mora da bude očišćena od Jevreja i Srba. "Ni kamen na kamenu neće ostati od onoga što je njima pripadalo", izjavio je šef Nezavisne Države Hrvatske. U takvoj atmosferi straha i trepeta jedan musliman je našao za shodno da spasi jevrejsku knjigu neprocjenjive kulturološke vrijednosti koja se sudbinski našla u okupiranom bosanskom gradu.

Korkutovo spašavanje Hagade.

     O Sarajevskoj hagadi i njenom spašavanju dosta je pisano. Cecil Rot, Eugen Verber, Muhamed Karamehmedović, Svetozar Radojčić, Avram Pinto, Almaz Dautbegović, Ljubinka Petrić, Kemal Bakaršić i drugi, utvrdili su značaj ovog srednjevjekovnog jevrejskog kodeksa i ispričali priču o njenom spašavanju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ali nedavno, u decembarskom broju Njujorkera, poznatom američkom časopisu, Džeraldina Bruks je u iscrpnom tekstu, pod naslovom Book of Exodus, dvostruko spašavanje u ratnom Sarajevu unijela novo svijetlo u tamnu sudbinu Derviša Korkuta i njegove porodice.

     Derviš Korkut, rodom iz Travnika, bibliotekar i kustos Zemaljskog muzeja, bio je poznati orijentalista. Studirao je na univerzitetima u Istanbulu i na Sorboni. Objavljivao je tekstove o manjinama u Bosni, Jevrejima (Sarajevski Jevreji u godini 1848., antisemitizam je stran muslimanima u Bosni i Hercegovini) i Albancima. Bio je gospodin, antifašista, intelektualac. Njegov brat Besim, arabista, preveo je Kur'an na bosanski jezik.

     Njemačka armija je 16. aprila 1941. okupirala Sarajevo, a početkom sljedeće godine upao je u Zemaljski muzej general Johan Fortner i od direktora, Joze Petrovića, poznatog hrvatskog arheologa, zahtijevao da mu se preda Sarajevska hagada. Ta knjiga je trebalo da bude značajan eksponat u praškom Jevrejskom kvartu, gde je zamišljeno da se skupi sve što je moglo da se opljačka u okupiranoj Evropi i da se napravi turistička atrakcija za arijevske posjetioce, pod naslovom Jevrejski grad, karikaturalni muzej jednog istrijebljenog naroda. Tu zamisao Adolfa Hitlera sprovodio je Alfred Rozenberg, ministar Istočnih teritorija. Planirano je da zbirka bude osnov nove naučne discipline Judenforschung ohne Juden (Nauka o jevrejstvu bez Jevreja). U nacističkoj estetskoj terminologiji postojali su sprecifični izrazi, kao na primjer sifilistička umjetnost, izraz koji je Rozenberg koristio za ekspresionizam. Nacisti su skupili preko trideset hiljada eksponata za tu skarednu ideju, u kojoj bi Sarajevska hagada bila značajan trofej.

        U takvoj atmosferi okupirane Evrope, Derviš Korkut je riješio da, uz saglasnost Joze Petrovića, spasi Sarajevsku hagadu. Sjećao se scene uništavanja svitaka Tore na sarajevskim ulicama, pa je htjeo da Hagada izbjegne sličnu sudbinu.

        Među istraživačima događaja oko skrivanja Hagade postoje razne verzije. Jedni tvrde da su se Petrović i Korkut dogovorili da knjigu sakriju u podrum među ostale knjige. Drugi pretpostavljaju da ju je Korkut eventualno skrivao van Muzeja. U svakom slučaju, Hagada je sačuvana zahvaljujući kustosovoj i direktorovoj odlučnosti i hrabrosti. Odluke su bile zajedničke, ali akcija isključivo Korkutova. Kada je general Fortner tražio direktora Petrovića da mu preda čuvenu knjigu, Korkut je, prevodeći riječi svog pretpostavljenog, rekao da je knjigu već odnio jedan njemački oficir. General nije došao u posjed Hagade, ali je za svoje postupke u toku rata osuđen i 1947. godine obješen.

       Dobar dio podataka o Korkutu i njegovoj familiji Džeraldini Bruks je saopštila supruga kustosovog nećaka, Hatima Korkut. Ona danas živi u Arlingtonu u Sjedinjenim Državama. Službenicima Ministarstva spoljnih poslova predaje bosanski jezik. Cijela familija je ponosna na Derviša, njegovo enciklopedijsko obrazovanje i njegovu hrabrost. Objavio je dvije knjige o istoriji i ahitekturi Travnika i o svojim sjećanjima (1974). Poticao je iz turske porodice koja se u Bosnu doselila u 16. vijeku.

      Hatima Korkut je pomenula autoru teksta u Njujorkeru da Derviševa žena, Servet, još uvijek živi u Sarajevu. Imala je tek 16 godina kada se udala 1940. godine. Njena albanska porodica iz Kosovske Mitrovice protivila se da se uda za mnogo starijeg čovjeka, ali ona je to ipak učinila. Džeraldina Bruks ju je posjetila. Servet je tvrdila da je Derviš donio Hagadu kući. Istog dana je otišao u Visoko, pa u Treskavicu gde je kod jednog hodže u džamiji sakrio Hagadu, među Kur'anima. Nakon rata je hodža donio Hagadu Dervišu, a ovaj ju je vratio u Muzej. Servet nije znala da imenuje hodžu. Od Dervišove žene je Bruksova saznala da njihov sin, Munib, živi u Parizu, gdje radi kao inženjer. Posjetila ga je da bi doznala još neke detalje o porodici Korkut i spašavanju Hagade. Došla je do jednog potpuno novog i neočekivanog otkrića.

Korkutovo spašavanje jevrejske djevojčice

     U aprilu 1942. godine Derviš je još jednom došao ranije kući iz Muzeja. Poveo je sa sobom jednu djevojku srednjoškolskog uzrasta. Rekao je ženi da je Jevrejka, da se zove Mira Papo i da su joj roditelji odvedeni u logor. Servet ju je odmah prihvatila. Obukli su je kao muslimanku, nazvali Amira i rekli da je Albanka koju su poslali njeni rođaci iz Kosovske Mitrovice da im pomaže u kući. Ona i Mira su se sprijateljile, bile su vršnjakinje. Pošto je u Sarajevu postajalo sve opasnije, Miru su prebacili u Dalmaciju. Kako je prije rata bila u Hašomer Hacairu, kada su se stekli uslovi, ona se pridružila partizanima.

Robijanje u Zenici

     Nakon rata Mira se vratila u Sarajevo. Bila je vjerena za partizanskog oficira Božidara Bakovića. U junu 1946. na ulici je sretne jedna žena i poče moliti da joj pomogne, jer njenom mužu sude kao saradniku okupatora. Mira nije prepoznala u ženi Derviševu suprugu Servet, kod koje se krila za vrijeme rata nekoliko godina ranije. Derviš Korkut, kao što se nije učlanio u fašističke organizacije za vrijeme rata, nije htio da uđe ni u komunističku partiju. Bio je antifašista, ali to nije bilo dovoljno za novi režim pa ga je osudio na višegodišnju robiju koju je izdržavao u Zenici. Mira je uvjeravala Servet da će svjedočiti u korist Derviša, ali se nije pojavila u Sudu. Kasnije je tvrdila da ju je njen vjerenik, budući muž, odgovorio od toga. Rekao je da ona, kao vojno lice, nikako ne smije da se pojavi kao svjedok na politički motivisanom suđenju. Optuženik je i onako unaprijed osuđen i ona mu ne može pomoći.

 

     Bakotić je umro dvije godine nakon toga. Mira je ostala sa dva maloljetna sina, Danielom i Davorom. Nakon demobilizacije, imala je težak period života. Iako ubjeđeni ateista, vremenom se sjetila svojih jevrejskih korijena, slavila je Hanuku i druge praznike. Davor se upoznao sa jednim Izraelcem i rezultat prijateljstva je bio da se 1969. odselio u Izrael i nastanio u kibucu. Majka mu se tri godine kasnije pridružila. 1978. preselili su se u Jerusalim.

     Tokom alije bosanskih Jevreja 1992. godine, Mira je naišla na neke novine u kojima je pisano o Dervišu Korkutu, čovjeku koji joj je spasio život. Iz članka je doznala da Korkut nije ubijen, kako je ona mislila, već je godinama robijao u Zenici i umro prirodnom smrću nakon izlaska iz zatvora 1969. godine. Davor je iz tog članka prvi put čuo za ime Derviš Korkut. Mira Papo je odlučila da napiše svoju životnu priču, kako ju je kustos Zemaljskog muzeja spasio za vrijeme rata i kako je ona propustila da svjedoči u njegovu korist nakon rata. Predala je svoju izjavu pod naslovom "Kako me je Derviš Efendi Korkut spasio od sigurne smrti" Jad vašemu. Mira je preminula 1998., godinu dana prije nego što je Korkut proglašen za Pravednika među narodima.

       Da je njen muž proglašen za Pravednika, Servet Korkut je doznala dok je boravila u Parizu kod svog sina Muniba. Izraelska ambasada dala joj je certifikat o počasti i medalju. Dobila je i izvjesnu mjesečnu pomoć koja se dodeljuje Pravednicima. Servet je ispričala Džeraldini da je Mira jednom pozvala u Pariz telefonom u namjeri da joj objasni svoj postupak. Albanka ju je umirivala, rekavši da ne vjeruje da bi njeno svjedočenje izmijenilo tok sudskog procesa. Bilo je onih koji su svjedočili u korist Derviša, ali to ništa nije pomoglo. Derviš Korkut je osuđen na osam godina robije od kojih je odležao šest.

     Servet, tada žena narodnog neprijatelja, ostala je bez posla i stana. Otišla je kod svojih u Kosovsku Mitrovicu sa sinom Munibom i kćerkom Abidom.

     U to vrijeme u Kosovskoj Mitrovici vladao je meningitis. Abida je oboljela i ubrzo umrla. Munib se sjeća kako je sa majkom odlazio u Zenicu jednom nedjeljno da posjete Derviša. Put je trajao dva dana, a posjeta je bila dozvoljena samo pet minuta.

     Derviš je pušten iz zatvora, ali građanska prava mu nikada nisu vraćena. Njemu i Serveti rodila se ćerka Lamija 1955. godine. Imala je četrnaest godina kada joj je umro otac. Pamti kako su ljudi govorili o njemu sa poštovanjem, da je mnogima pomagao, savjetovao ih. Međutim, nikada nije pomenuo Miru Papo i kako je spasio sigurne smrti, kao što ni Mira nije njega pominjala svojoj djeci. Za vrijeme bombardovanja Sarajeva, Lamija je uspjela da napusti grad u konvoju sa Jevrejima. Odselila se u Prištinu kod porodice svoga muža Albanca, elektroinženjera. U martu 1999. za vrijeme NATO bombardovanja, Servet je bila u posjeti svojoj kćerci. Lamija i njen muž su danima pokušavali telefonski da se povežu sa rođacima u Parizu i Švedskoj, da im preko veze pribave vizu za neku zemlju. Sve je bilo uzaludno. Uz tešku muku su se dokopali Makedonije, gdje su odsjeli kod rođaka u Kumanovu. Opet su pokušavali telefonski da mole rođake i prijatelje da im pribave dokumenta. U jednom trenutku je Munib došao na ideju da se obrate Jevrejskoj zajednici u Skoplju. Rekao je Lamiji da tamo kaže da je njihov otac jedan od Pravednika među narodima, jer je spasao Jevrejku. Na sreću, imala je fotokopiju certifikata od Jad vašema i pokazala ga nadležnima. Skopska Jevrejska zajednica je bila ponosna što može da pomogne u nevolji kćerci jednog Pravednika. Za četiri dana su stigli u Tel Aviv. Poslije onog balkanskog užasa mediteransko blještavo sunce učinilo im se nestvarnim.

     Derviš Korkut, musliman, spasao je Jevrejsku Miru, a Lamija, njegova kćerka, muslimanka, bila je presrećna kada ih je na aerodromu Ben Gurion dočekao Mirin sin, Davor Baković.

     Sarajevska hagada je čudesna knjiga, izuzetak među hagadama. Ona ne priča samo o Izlasku, Exodusu. Ima i svoj liturgijski dio. Dakle, pored izuzetne estetske vrednosti ilustracija, posjeduje i moralnu pouku. Tajna njenog puta iz Španije do Sarajeva treba tek da se istraži. Ali ona očigledno ima magični uticaj na današnja zbivanja u našim balkansko-bliskoistočnim prostorima.

 

     Džeraldina Bruks (Geraldine Brooks), autor teksta u Njujorkeru o sudbini Sarajevske hagade i Dervišu Korkutu, poznat je publicista i pisac istorijskih romana. U januaru 2008. godine objavila je knjigu People of the Book, romansiranu istoriju Sarajevske hagade u izdanju američke kuće Viking.

(Piše: Ivan Ninić, MOST - Bilten Udruženje useljenika iz bivše Jugoslavije, godina 56, broj 1, februar 2007/5768.  Tel Aviv, Israel)

BH MUSLIM MONITOR

17.05.2009.

Ibrahim b. Edhem

Neko je rekao Ibrahimu b. Edhemu: „Učimo dove ali nam se ne uslišavaju.

 Šta je razlog tome“?  Odgovorio je: ''Deset je razloga:

 

          znate ko je Allah ali obaveze prema Njemu ne izvršavate;

          tvrdite da volite Allahovog Poslanika a ne držite se njegovog sunneta;

          učite Kur'an ali ne živite po njegovim uputama;

          jedete Allahove blagodati ali Mu ne iskazujete zahvalu na njima;

          govorite da vam je šejtan neprijatelj a slijedite njegov put;

          držite da je Džennet istina a vaša djela vas udaljavate od njega;

          držite da je Džehennem istina a vaša djela vas vode k njemu;

          govorite da je Polaganje računa istina a ne spremate se za taj Dan;

          brinu vas i pažnju zaokupljaju nedostaci i mahane drugih ljudi  a svoje  zanemarujete i zapostavljate;

          ukopavate umrle ali ne uzimate pouku iz toga.

 

***

 

Ibrahim b. Edhem je okončao svoj živio skromno i naglašenoj pobožnosti. Inače, potiče iz ugledne plemičke porodice koja je živjela raskošno i bogato, a uz to je bila i cijenjena zbog mnogo razloga koji su joj išli na ruku. No Ibrahim se je jednog dana odrekao svôg tog bogatstva  i počeo živjeti skromno i povučeno.

 Po jednoj predaji Ibrahim (b. Edhem) je, na sjedeći način, došo tobe: Pripovjeda:

„Pred mojim dvorcem se, iznenada, našao neki čovjek, i ja sam ga upitao „Ko si ti, kako si stigao do mene bez pratnje, gdje su moji ljudi“?  Taj 'stranac' me je odmjerio pogledom i upitao: 'Čije je ovo  odmaralište na što sam mu ljutito odgovorio: 'Ovo nije odmaralište, ovo je dvorac. Ja sam njegov vlasnik'. 'A čiji je bio prije tebe' - upitao me je. 'Mog oca' – odgovorio sam. 'A gdje je on sada' - upitao je. 'Umro je' – odgovorio sam. 'A čiji je bio prije njega' -  ponovo je upitao. Njegovog oca' – rekao sam. 'A gdje je on sada' – upitao je. Pa, umro je'. 'Zato sam ja rekao da je ovo odmaralište – rekao je stranac.

I, kako je iznenadno bahno i pojavio se tako je iznenadno i otišao i izgubio se. Shvatio sam taj Allahov znak, napustio sam dvorac, odrekao se dunjaluka i istinski posvetio Allahu“ – rekao je Ibrahim b. Edhem.

01.05.2009.

VRSTE SNA

Neki umli ljudi su kazali: Sedam je vrsta sna:

  • San koji je rezultat nedobudnosti: san za vrijeme zikrullaha,
  • San koji donosi nesreću i patnju: san za vrijeme namaza,
  • San koji vodi prokletstvu: san za vrijeme sabah namaza,
  • San koji ima za posljedicu tegobu i kaznu: san poslije sabah namaza,
  • San koji je čista propast: san za vrijeme džume namaza.
  • San smiraja i oduška: popodnevni odmor (kajlula),
  • San koji je milost Božija: san poslije jacije namaza.
12.04.2009.

Abdi turidu

عبدى تريد و أريد و لا يكون الا إلا ما أريد ؛  فإن سَلَّمتَ لىِ فيما أريد أَعطيتُك ما تريد ؛ و إن نازعتَنى  فيما أريد أتعبتُك فيما تريد ؛ ثم لا يكون إلا ما أريد.  

 

Robe Moj! Ti želiš i Ja želim a na kraju će biti kako Ja želim.

Ako prihvatiš da bude kako Ja želim dat ću da bude kako ti želiš. Ako ne prihvatiš ono što Ja želim umorit ću te u onome što ti želiš! A na kraju će bit kako Ja želim.

 

20.04.2008.

Spalio se zbog Bosne

“WE MUST HELP THE CHILDREN OF BOSNIA”: Graham Bamford (1993.)

GRAHAM BAMFORD, BRITANSKI JAN PALACH KOJI SE SPALIO ZBOG MASAKRA U AHMIĆIMA

Britanac GRAHAM BAMFORD (1945.-1993.) vjerujući kako će potaknuti britanske vlasti da pomognu prekidu rata u BiH, 29. aprila 1993. zapalio se ispred zgrade Donjeg doma britanskog Parlamenta u Londonu ( Hous of Commons). Velika Britanija je bila šokirana a potom njegovu smrt zataškala. Nedavno je nekoliko ovdašnjih udruženja i nevladinih organizacija zatražilo da se Bamfordu, koji je samospaljivanjem pokušao spriječiti zvjerstva u našoj zemlji, u Sarajevu podigne spomenik.

20.04.2008.

Kur'an iz 1203. godine prodan na aukciji

Kur'an napisan 1203. godine, za koji se vjeruje da je najstariji poznati kompletan primjerak, prodan je za više od 2,3 miliona dolara na aukciji.  

Sveta knjiga čija je početna cijena procijenjena na 715.000 dolara, dostigla je vrijednost 2.327.300 dolara na aukciji u Londonu, saopćila je aukcionarska kuća Christie's.

To je rekordna aukcijska cijena za Kur'an ili za bilo koju vrstu islamskog rukopisa, saopćio je Christie's.

Skoro kompletan kufijski Kur'an iz 10. stoljeća, za koji se smatra da je iz sjeverne Afrike ili s Bliskog istoka, prodan je za 1.870.000 dolara.

Obje knjige je ponudilo na prodaju Hispaničko društvo Amerike, a nabavili su ih trgovci u Londonu, saopćio je Christie's.

04.04.2008.

Mudrosti

    U knjizi “Muhādaretu’l-ebrār ve musāmeretu’l-ahjār”, tom II, izdanje “Matbe’a es-se’āde ed-dînijje”, vezano za niz mudrosti,  Ibn Arebi navodi:

·       Najmizerniji ljudi su oni koji nezakonito prisvajaju tuđu imovinu i oni koji postavljaju na funkcije one koji je nisu dostojni;

·         Ko drugog iznevjeri, sam će biti iznevjren;

·         Ko drugom plete mrežu sam će u nju upecan biti;

·         Ko podržava nasilje, o glavu će mu se obiti;

·         Ko ćutke prelazi preko omalovažavanja, sam će biti omalovažen;

·        Dužnost je vladara (vlasti) da želi svojim podanicima (građanima) ono što sebi želi, i da njihovo loše vladanje i ponašanje vidi svojom nesrećom i kaznom;

·         Najgora djela su ona sa mahanama;

·         Najgore riječi su one koje donose prijekor;

·         Najgore mišljenje je ono koje oponira šeriatu;

·         Najgori postupci su oni koje demantuje sama praksa.

29.03.2008.

VRIJEDNOST DONOŠENJA SALAVATA NA MUHAMMEDA, a.s., I NJEGOVE VRLINE

    Uzvišeni Allah kaže: Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika, o vjernici, blagosiljajte ga i vi, i pozdrav mu  šaljite. (El-Ahzab, 56) 

    Muhammed, a.s., kako se navodi, jednog je dana došao a na licu mu se ocrtavala radost i razdraganost. Rekao je: «Došao mi je Džibrili-emin i rekao: 'Allahov poslaniče, nije li ti drago da onaj iz tvog ummeta koji na tebe donese jedan salavat meleki na njega donesu deset'!?

Muhammed, a.s., je rekao:  «Ko na mene donese salavat, meleki na njega donesu deset[1], (i tako) sve dok salavate donosi na mene. Pa neka izabere da li će ih donositi malo ili mnogo».

Allahov poslanik je, u pogledu slavata, rekao:

- meni najbliži ljudi na budućem svijetu će biti oni koji na mene donesu najviše salavata;

- da čovjek bude škrtac dovoljno je da se u njegovom prisustvu spomene moje ime a da na mene ne donese salavat;

- što više petkom donosite salavate na mene;

- ko, iz mog ummeta, donese salavat na mene bit će mu upisano deset dobrih djela (el-haseneh) i izbrisano deset loših (es-sejji'eh);

- ko poslije proučenog ezana izgovori: „Bože, Gospodaru ovog savršenog poziva i namaza koji se uspostavlja, učini salavat na Muhammeda Tvoga roba i poslanika; podari mu vesilet, fadilet i šefa'at na Dan kad se budu polagali računi“ – imat će moje zauzimanje (šefa'at);

- ko, u knjizi, donese salavat na mene (moje ime kad ga pročita), meleki ne prestaju činiti istigfar za njega/moliti za njegov oprost, sve dok je moje ime u toj knjizi;

- na Zemlji postoje meleki zvani «sejjahun» koji mi prenose salavate od strane mog ummeta;

- kad mi neko uputi selam Uzvišeni Allah mi povrati dušu da uzvratim na isti.

    Neko je rekao: «Allahov  Poslaniče, kako ćemo donositi salavat na tebe, na što je rekao:

'Bože! učini salavat na Muhammeda Svoga roba, na njegovu porodicu, na njegove žene, na njegovo potomstvo, kao što si učinio salavat na Ibrahima i porodicu Ibrahimovu; učini blagoslov na Muhammeda, njegovu porodicu, njegove žene, njegovo potomstvo kao što si blagoslovljenim učinio Ibrahima i porodicu Ibrahimovu'.

    Navodi se kako je neko slušao Omera b. el-Hattaba,r.a., kako, nakon smrti Alalhova Poslanika, kroz plač, govori:


Allahov poslaniče!

   - Postojao je panj s kojeg si  se obraćao ljudima na hutbi, a onda, kad su se ljudi umnožili napravljen ti je minber da bi te bolje čuli, te je panj zacvilio zbog toga što si ga ostavio te si ti stavio ruku na njega i on je prestao cviliti. Tvoj ummet ima više razloga da plače za tobom zbog tvog rastanka sa njim; 


Allahov poslaniče!

    - Ljudima je poznato da je tvoj ugled kod Njeg takav da je učinio pokornost tebi pokornost Njemu. Uzvišeni Allah kaže: «Ko se pokorava Poslaniku pokorava se Allahu»... (En-Nisa, 80);

 
Allahov poslaniče!

    - Poznato je da je tvoj ugled kod njega takav da te je prvo spomenuo oprostom (el-afv) pa tek onda grijehom (ez-zenb). Uzvišeni kaže: «A tebi nek' Allah oprosti što si dozvolio da kod kuće ostanu oni...»  (Et-Tevba, 43);

 
Allahov poslaniče!

    - Poznato je da je tvoj ugled kod Njega takav da te je poslao kao posljednjeg poslanika a da te je spomenuo među prvim. Uzvišeni Allah kaže: «I kad smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima...»  (El-Ahzab, 7)

 
Allahov poslaniče!

    - Poznato je da je tvoj ugled kod njega takav da će prebivaoci Džehennema žaliti što ti se nisu pokorili dok budu paćeni u njegovim ponorima, govoreći: «O kamo sreće da smo se pokoravali Allahu i da smo se pokoravali  Poslaniku»  (El-Ahzab, 66);

 
Allahov poslaniče!

    - Ako je Allah dao da Musau sinu Imranovu iz kamena poteče voda, to nije čudnovatije od tvojih prstiju između kojih je zašikljala voda;

 
Allahov poslaniče!

   - Ako je Allah dao Sulejmanu sinu Davudovu vjetar koji je «ujutro puhao rastojanje od mjesec dana, a uvečer rastojanje od mjesec dana...» ((Es-Sebe' 12), to nije čudnovatije od Buraka na kojem si ti, u toku jedne noći, dopro do Sedmog neba, a onda si, sabah te noći, klanjao u Meki;

 
Allahov poslaniče!

   - Ako je Allah dao Isau da oživljava mrtve to nije čudnovatije od zatrovane ovce koja ti je progovorila dok si je žvakao kao pečen zalogaj u ustima: «Nemoj me progutati, ja sam zatrovana»;

 
Allahov poslaniče!

   - Nuh je činio dovu protiv svoga naroda: «A Nuh reče: 'Gospodaru moj! Na Zemlji nemoj ostaviti ni jednog nevjernika!»  (Nuh, 26). Da si ti činio dovu protiv nas mi bismo propali. Gaženo ti je po vratu, krv iz obraza tekla, zubi ti razbijani a ništa sem dobra nisi želio da moliš. Ti bi govorio: «Bože oprosti mom narodu! Oni ne znaju»;

Allahov poslaniče!

    - Više si imao sljedbenika u svojim kratkim godinama i nedugom  životu od Nuha u njegovim dugim godinama i dugovječnom životu. U tebe je povjerovao veliki broj, a u njega mali;

 
Allahov poslaniče!

    - Da si tražio da se s tobom druži neko ko je ravan tebi, mi se ne bismo družili s tobom; da si se ženio s osobom koja je tebe dostojna ne bi se ženio od nas; da si oslonac tražio u nekom ko je tebi dorastao, mi ti ne bismo bili oslonac,  - a, bogami si se s nama i družio, i  od nas se ženio i na nas se oslanjao; oblačio si vunenu odjeću, jahao magarca, stavljao ljude iza sebe (da jašu), nudio hranu drugima,  iz skromnosti i poniznosti.

    Neki čovjek je pripovjedao: «Jedne prilike sam zabilježio hadis donoseći pri tome salavat na Allahova poslanika a nisam mu ga uputio (nisam izgovorio u okviru tok salavata: ve sellim, prim. prev.). Onda mi je, te noći, Muhammed, a.s., izišao na san u kome mi je rekao: «Zašto nisi upotpunio salavat na svoju knjigu. Od tada nisam ništo zapisao a da nisam donio salavat na njega i njemu ga uputio».

    Od  Hasana Basrija se navodi da je rekao: «Vidio sam Allahova poslanika u snu te sam mu rekao: 'Čime je nagrađen Šafija kod tebe zbog onog što je naveo u svojoj «Risali»:

'Neka je salavat na Muhammeda kad god ga se sjete oni budni, i zaborave oni zaboravni?' - 'Time da neće polagati račun» – uzvratio je.

(Ihjau ulumid-din, tom I, izdanje «Darul-ma'rife, Bejrut)



[1] Hoće reći da na svaki salavat od strane nekoga na Muhammeda (a.s.),  meleki na njega uzvrčaju sa deset salavata. (prev.)

07.02.2008.

Iskrice mudrosti

ISKRICE MUDROSTI


Ko bude radio sedam stvari zapostavljajući sedam drugih neće imati koristi od toga što radi:

-Ko kaže da se boji Allaha i Njegove kazne a živi u grijesima;

-Ko misli da će ga Allah nagraditi sevabima a ne trudi se da ih stekne dobrim djelima;

-Kome cilj bude da nešto čini radi svoga nefsa/prohtjeva, ne Allaha radi;

-Ko se samo s jezika dovom obraća Allahu;

-Ko moli za oprost grijeha bez kajanja za ono što je prije radio;

-Ko se ne bude isto ponašao kad je sam kao kad je u društvu;

-Ko radi a djela mu ne budu prožeta ihlasom.

 

***

Neki čovjek je rekao Šekiku el-Belhiju: 'Ljudi me smatraju Dobrim, pa kako ću znati jesam li od takvih? Rekao mu je:

-Otvori svoje srce pred Dobrima i, ako to prihvate od njih si, u suprotnom nisi;

-Ponudi dunjaluk svome srcu i, ako ga odbaci od takvih si, u suprotnom nisi;

-Ponudi smrt svome nefsu i, ako je prihvati od Dobrih si, u suprotnom nisi.


***

Avf  ibn Malik pripovjeda: Prijatelj je napisao prijatelju:

 

-Ko radi za Ahiret, Allah će mu dati Dunjaluk;

-Ko se bude lijepo ophodijo sa Allahom, Allah će dati da između njega i ljudi bude sve korektno i čisto;

-Ko bude čistom držao svoju dušu Allah će mu vanjštinu njegovu takvom učiniti.

***

Hatemul el-Esammu je rečeno: „Opiši nam svoj namaz'!  Reka je: 'Uzmem abdest i stanem na mjesto na kome ću klanjati, tako da mi se smire svi djelovi tijela.

Onda zamislim:

-da je Kaba pred mojim očima,

-da je Allah iznad mene Koji zna šta je u mom srcu,

-da su mi stopala na Sirat ćupriji,

-da je Džennet s moje desne strane,

-da je Džehennem s moje lijeve strane,

-da je melek smrti iza mojih leđa i

-da mi je to posljednji namaz koji ću klanjati.

Onda zanijetim namaz i učim razmišljajući o onom šta učim; na ruku' idem skrušeno; na sedždu padam ponizno; na sjedenju proučim što treba proučiti; predam selam onako kako je po Sunnetu. Onda ustajem i odlazim s tog mjesta u strahu da mi Allah neće primiti taj namaz, i nadi da će ga primiti.'

I ti, tako klanjaš namaz'! – neko je rekao. 'Ja ovako klanjam ima već trideset godina”! – odgovorio je.


Stariji postovi

<< 07/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
13227

Powered by Blogger.ba